Supek: Promašaji i nade |
Administrator | |
...Sprega
znanosti i proizvodnje, jednako industrijske, obrtničke i poljoprivredne,
učinit će našu zemlju snažnom i sposobnom na nemilosrdnom globalnom tržištu,
dok bi dalje usredotočivanje na turizmu i trgovini, koliko su god važne
komponente cjelokupnog gospodarstva, vodilo u ekološko pustošenje i opću
zaostalost. Hrvatska ne smije ostati staračko društvo, ne toliko kalendarski,
koliko po zakrečenom žilju kreativnosti...
Iz
knjige: Ivan Supek: Promašaji i nade, Zagreb, 1997. Nakladni zavod Globus
Suvremeni svijet
- apokaliptičke perspektive...
...Svakako,
izlazi iz planetarne barutane i klaonice nisu ni brzi ni lagani. Naš planet ima
premalo energije i sirovina da bi svi mogli dostići američku masovnu
proizvodnju i kućni standard. Hoće li se stoga svi drugi, a i mi Hrvati, odreći
vlastite proizvodnje i degradirati se na švercere i poslužitelje turista? Ako
ljudima bude uskraćen stvaralački rad, od obrta i ratarstva do znanosti, kakvo
će još veselje i smisao nalaziti u životu? Hoće li droga i urlik na stadionima
biti nadomjestak izgubljenog zajedništva i poduzetnosti? Naravno, kad čovjeku gori
kuća ili kruli u želucu, priča o 21. stoljeću bit će mu luksuz, ako ne i
uvreda. Ali državnici bi morali u rješavanju aktualnih teškoća imati na umu i
dalje vidike. Dapače, bez pogleda unaprijed može tretiranje smrtno oboljele
sadašnjice biti kriva terapija. No, kako postići u parlamentarnoj demokraciji
da Sabor i vlada uvaže oba aspekta, trenutačni i dugoročni?
Kako
funkcionira...
...Suvremenim
svijetom upravljaju različite organizacije, od znanstvenih, umjetničkih i
informativnih do gospodarskih i državnih, a sve to još prepleteno u
internacionalnu mrežu. Kako su god važne jake i originalne individualnosti, u
sveučilištima, akademijama i drugim kulturnim zasadama razvijaju se i
afirmiraju ljudske sposobnosti, i u njima je skupljeno znanje svijeta. Da ta
golema i neprestano rastuća inteligencija nije dovoljno ili nije uopće
korištena pri bitnim odlukama — glavni je nedostatak današnje demokracije. Svi
se kunu da znanost i umjetnost pokreću napredak, ali se malo ili ništa ne
poduzima u reformi političkih foruma. Doduše, vladari uzimaju sebi savjetnike,
no ponajčešće su to poltroni koji ugadaju željama gospodara ili su varalice
koje na taj dvoličanan način provode sebične ciljeve...
Naše
šanse: uključivanje prestavnika kulture, znanosti, gospodarstva u najvišim
državnim tijelima...
...Stoga
smo na medunarodnim konferencijama uporno zahtijevali da predstavnici kulturnih
i gospodarskih institucija sudjeluju u najvišim državnim tijelima, gdje se
donose odluke o razvoju pojedine zemlje i međunarodnoj suradnji. Ne živimo više
u liberalnoj epohi, kad je parlamentarna demokracija polazila od individuuma
ili građanina, nego je naš rad određivan i prepleten s bezbroj ustanova, a bit
će ubuduće još složeniji. Nasuprot tom institucionalizmu koji afirmira
stvaraoca, što se danas događa? Da intelektualci iz brojnih samostana nemoćno
prati danse macabre političara na
rubu provalije. Zacijelo, političke stranke, kupeći s uvriježenom selekcijom
pretežno ljude osrednje pameti, ali natprosječne pohlepe za vlašću, novcem i
publicitetom, protive se svakoj promjeni koja bi ugrozila njihov monopol. Ipak,
ako institucionirana znanost ne dopuni četverogodišnju pamet u parlamentima i
vladama, klizit ćemo sve brže u pakao, uz bubnjeve i fanfare pobjede nad
vječito stvaranim neprijateljima...
Jedino
u slobodi cvjeta stvaralaštvo
...Na
pragu trećeg tisućljeća nosimo na leđima pretežak prtljag; pa što ćemo
odbaciti, čime krenuti naprijed? Mučno iskustvo s državno–partijskim
centralizmom koji je gušio ljudsku slobodu i potkopao naposljetku sebe sama
upućuje nas da napustimo jednostranačje s državnim poglavarom i uvedemo pravu
parlamentarnu demokraciju sa Saborom, vladom i nezavisnim sudstvom, pokušajmo,
uz reforme diktirane znanstveno–tehničkom revolucijom. Jedino u slobodi
cvijeta stvaralaštvo pa smjela maštovitost, poduzetnost i tolerancija moraju
prožeti sve individualne i kolektivne napore, od škola i zavoda do njiva i
tvornica. Što prije valja se priključiti Europskoj uniji i, u užem sklopu,
Središnjoj Europi, kojoj je Hrvatska stoljećima bila izlaz na more; a za to
stvorimo ovdje potrebne uvjete!
Sprega
znanosti i proizvodnje...
...Republika
Hrvatska je zaostala gospodarski i kulturno pa će najprije u zajednici s Europom
i svijetom dostići razvijeniji zapad. Sprega znanosti i proizvodnje, jednako
industrijske, obrtničke i poljoprivredne, učinit će našu zemlju snažnom i
sposobnom na nemilosrdnom globalnom tržištu, dok bi dalje usredotočivanje na
turizmu i trgovini, koliko su god važne komponente cjelokupnog gospodarstva,
vodilo u ekološko pustošenje i opću zaostalost. Hrvatska ne smije ostati
staračko društvo, ne toliko kalendarski, koliko po zakrečenom žilju kreativnosti.
Što nas drugo može izbaviti iz okova proglosti do li vječno se pomlađujući
univerzalni duh? Kao preostali simbol polustoljetne diktature, neka se Titov
dvor na Pantovčaku preobrazi u Kulturni dom mladeži, iz kojega će pjesme novih
generacija istjerati sablasti...
Zalaganje
za humanistički princip umjesto i deologije
...Svakako,
zapad nije pokazao puno volje da podupre humanistička viđenja koja bi
zamijenila ideologiju. Slučaj je to i s Kongresom humanista u Philadelphiji
21-24. svibnja 1976, kojem sam predsjedavao. Taj je kongres financirala država
Pennsylvania, a pozvani su bili Philip NNoel Baker, nosilac Nobelove nagrade za
mir, Linus Pauling, nosilac Nobelovih nagrada za kemiju i mir, Aurelio Peccei,
predsjednik Rimskog kluba i ja da izradimo deklaraciju koja bi bila primjerena
200–toj obljetnici Deklaracije neovisnosti. Taj smo posao obavili u Dubrovniku,
a u Philadelphiji je ta naša izjava prihvaćena. No nakon veličanstvenih
proslava u cijeloj Americi povukli su se
naši financijeri, možda i nezadovoljni
radikalnim zahtjevima o općem i potpunom razoružanju te usklađenosti gospodarstva
s okolišem, tako da kao izabrani predsjednik
nisam imao sredstava da održim na životu organizaciju, pogotovo u onim godinama
moje potpune izolacije. Zatvoriti me nisu htjeli zbog inozemstva, ali mi je
bilo spriječeno svako pojavljivanje u javnosti. Uopće su boljševički tamničari
birali nakon Karađorđeva svoje žrtve, dok su puštali u kućnim zatvorima« poznatije
znanstvenike i književnike kako ne bi narogušili inozemstvo. Na moj rektorski
prosjed da se puste utamničeni studenti i profesori, kao i drugi, dr. Bakarić mi je cinično odvratio:
»Hapsimo samo stekliše i one niškoristi.«...
Domovinski
rat: Kako se oduprijeti hordama?
...Prvo
izdanje mojih cjelovitih filozofskih razmišljanja izašlo je u poznu jesen 1991., kad je Zagreb poput drugih
hrvatskih gradova bio zamračen očekujući zračni napadaj. Je li vrijedilo izvrći
se opasnosti, makar i maloj, odlaskom na jednu književnu večer u toj tmini kroz
koju je odzvanjao topot najezde? Unatoč toj toj skepsi ispunila se dvorana
Kulturnog centra u jeci vukovarske kalvarije i bombardiranja Dubrovnika s mora
i planinskog pojasa. Čemu u toj strahoti
još filozofska riječ? I što može humanistički apel učiniti protiv naleta
barbara, neviše na rzajućim konjima, nego u ratnim strojevirna tehnike 20. stoljeća?
...Očito
u pitanju smo bili mi sami. Svatko je od nas razmišljao kako da se odupremo
pomahnitalim hordama, a da ne postanemo slični. U Bibliji stoji: „Tko se mača
laća, od mača će poginuti.“ Da, Hrvati
su prihvatili da s nešto na brzu ruku skupljenog oružja pođu u sigurnu smrt
koja je kosila rubove republike Hrvatske zabivši mač i u njezino srce. Inače,
pacifizam bio bi nasuprot toj agresiji čisto samoubojstvo. Tolstojev,
Gandhijev ili Radićev naputak nije se nikako uklapao u okolnosti drukčije od
ruskog carskog samovlađa i prvog svjetskog rata. Našli smo se nasuprot
genocidnom pohodu pod starim velikosrpskim geslom: do istrage vaše ili
naše! Kao što je obrana bila nužna i opravdana protiv fašističkih osvajača, tako
se nama svima još jače nametala pred još okrutnijim neprijateljem.
Odgovora nije bilo...
...Doduše,
uputio sam apel srpskim intelektualcima uoči agresije, ali su mi preko
beogradskih medija odgovarali upravo
promicatelji bezumnog rata, ponajprije razvikani marksist Mihailo Marković
i drugi akademici koautori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti pa
Društvo nastavnika Beogradskog univerziteta, dok su oni drugi, koji bi se i
približili mojemu stajalištu, ostali u šutni. Tek nekoliko pisama iz Srbije
održalo me u pouzdanju da glas savjesti nije posve zanijemio...
Zloporaba
nacionalnog i religijskog...
...
Dok se u zapadnim, demokratskim zemljama obavilo razdvajanje države i crkve, ma
kako to bilo dugotrajno i mukotrpno i ne svuda dovršeno, islam i pravoslavlje
nisu još prošli kroz doba prosvjetiteljstva (l age du lumiere) i u mnogim su
državama komponenta pa i os vlasti. Vezanjem
uz borbu za vlast, religije su umnogome gubile svoju etičku misiju i često
bile iskrivljavane fanatičnošću ili osvajanjem i održavanjem utvrda moći.
Nacionalistički ili religijskli štit pokrio je jagmu za magičnim kormilom,
imanjem i slavom. Svakako, vlastohleplje, grabež i taština nadprosječno su razvijeni
među političarima, među kojima ima zacijelo i pravdotražitelja i vizionara, a
najgore zlo nastaje kad oni upregnu u svoje ciljeve različite etničke
zajednice, prožete vjekovno latentnim antagonizmima. Obično bi takve skupine
živjele međusobno u skladu i miru, kao što primjerice pokazuje pet stoljeća Bosne
i Hercegovine ili Hrvatske, a kad planu sukobi, najčešće su to potpaljivači
izvana, najčešće političari....
Čovjek
rođen za dobro i s prirodnim pravima...
...Predsjednica
hrvatskog Caritasa, te divne humanitanitarne organizacije, duboko me tronula
izjavom na televiziji da je čovjek rođen za dobro. Ili, kao što proglašava
američki ustav, čovjek se rodi slobodan
i s prirodnim pravima. Zacijelo, rast djeteta u vrlo složenoj interakciji
genetičke baštine i kulturnog miljea
vrlo je protuslovan i nepredvidljiv, tako da ostaje svakome dosta poticaja za dobro i zlo. Suprotstavljah
se uvijek onim filozofskim, sociološkim
ili religijskim tezama da ratovi i
bijeda potječu od ljudske naravi ili da je prirođena dobrota jamstvo konačne sloge i mira. Više bih se uzdao u
prosvjetu obogaćivanu znanstvenim
istraživanjem i umjetničkim stvaranjem da će „pripitomiti“ divljake i podići ih
na humanu ravan. Nažalost, među intelektualcima ima mnogo poticatelja agresije,
ali rijetko će oni sami okrvaviti ruke; a to ne čini njihovu krivnju manjom.
Pretežno su ipak pljačkaši, silovatelji, ubojiice, palikuće iz primitivnijih
slojeva bez naobrazbe. U tom je smislu Bosna eklatantan primjer, tako da se čak
govori o „seljačkom“ , ne baš točno. Urbanizirana društva već su više-manje stekla
svijest o svjetskom zajedništvu, kakvu gaje škole, gospodarstvo, turizam,
šport. I, gotovo je nevjerojatno da u doba znanstveno–tehničke revolucije, kad
se Europa ujedinjuje, u njezinu se središtu raspaljuju borbe za nacionalno ili
vjerski vjerski čiste države!...
„Prije će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš kroz rajska vrata.“
...Uspostava
pravednog gospodarstva, usklađenog s prirodom, najveći je izazov na prijelazu
20. stoljeća u treće tisućljeće. Najjednostavniji račun pokazuje da naš planet
nema dovoljno energije i sirovina da bi sve zemlje mogle dostići američku
proizvodnju i standard. Što odatle slijedi? Ako se nastavi sadašnje
gospodarstvo tjerano profitom, svijet će svršiti u ekološkoj katastrofi, možda
i prije od nuklearnog samouništenja. No državnici i gospodarski magnati nisu
još nimalo voljni da riješe globalnu krizu. Naprotiv, u nekadašnjim
boljševičkim državama, osobito u SSSR–u uvođenje kapitalizma najviše je
pogodovalo širenju mafija i otimačini narodnog imetka. A i hrvatska ne pruža
puno bolju sliku. Kako je malo u
kričavih nacionalista istinskog domoljublja, drastično pokazuje njihov nasrtaj
na mučno stečenu narodnu imovinu, što se obavlja u legalnim okvirima ili prostom
pljačkom. Državnopartijski centralizam gušio je ljudsku slobodu i poduzetnost
pa svršio u agoniji, dok je danas državno- stranačka autokracija podbadana
geslom: bogatite se! Naravno, tko može. Kad osiromašeni puk prati iz prikrajka kako
skorojevići varaju, lažu, kradu i čak ubijaju, kako da ne pomisli da su na njih
uperene Kristove riječi: „Prije će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš kroz
rajska vrata.“
Dvojbeno
je da te zelenaše straši prijetnja s paklom, kad i nose na prsima zlatni križ i
ljube crkvene zastave.
Ucijepljena
moralna osjetljivost...
...Jamačno
mi je od djetinjstva, dok sam bio ministrant sv. Petra i zanosio se martirima
vjere, bila ucijepljena moralna osjetljivost. Hirošima i zločini drugog
svjetskog rata toliko su razdirali moju savjest da više nisam mogao nastaviti
apstraktna istraživanja, nego se vratih svojoj prvobitnoj zaokupljenosti s
književnošću i filozofijom. No, kako sam nakon rata bio jedini koji sam mogao
prenijeti ovamo Heisenbergovu kvantnu teoriju, prihvatih katedru teorijske
fizike pa gradnju Instituta Ruđer Bošković, ali istovremeno pisah drame i prvi
dio Hrvatske tetralogije (dovršene tek ljeti 1993). Kad je Zapadna Europa
pokrenula svoj najveći znanstveni pothvat — CERN. bijah predstavnik Jugoslavije
u tom centru pa čak izabran na prijedlog Bohra i Heisenberga u Znanstveni odbor
od pet, šest članova, koji je određivao istraživanje. Nađoh se u teškoj dvojbi. Kad se nakon jedne godine odvažih
reći kolegama da sam napustio svoj rad na visokim energijama i posvetio se književnosti,
izazvalo je to opću zabezeknutost. Neki su me članovi Znanstvenog odbora
gledali kao da se s broda bacam u more. Ipak me na hodniku poljubio prijatelj
Edoardo Amaldi zaželjevši mi puno sreće, što me na tom mom putu kroz džunglu
nije pratila.
Dok
ne ukrotimo politiku, svijet će biti u smrtnoj opasnosti...
...Na
izmaku 20. stoljeća Europa nam daje stravičnu pouku, ako je tko želi primiti.
Prvi svjetski rat uzrokovali su državnici i političari velesila koji su htjeli
zadržati kolonijalne imperije ili osvojiti nova tržišta; drugi svjetski rat
počeli su Duce i Fuhrer pokraj političkog sljepila Velike Britanije i
Francuske; velikosrpsku najezdu vode boljševički moćnici koji su se, kao i drugdje,
prerušili u nacionaliste.
Kultura
pod budnim okom partije, Gavella, Krleža, Štampar
...Kad
sam u prvim poratnim godinama očajavao u samoći što je iz narodnooslobodilačke
borbe, pogotovo u Hrvatskoj s tako lijepim načelima o političkom pluralizmu i slobodi misli, izašla
boljševička diklatura,javljala mi se Keopsova piramida kao apsurd čovjekova
stvaranja i života uopće. Kad sam glavnom
zagrebačkom redatelju dr. Branku
Gavelli predao tu dramu, s još dvije, zagrlio me on teatralno kao dugo
iščekivanog dramaturga i smjesta se bacio na to da postavi Piramidu na daske.
Bio je to vrlo oprezan, da ne kažem preplašen umjetnik, koji je i za Hamleta
tražio glumca s „crvenom knjižicom“, a s obzirorn. na moju političku
problematičnost odlučio se za jednog partizana i partijskog funkcionara, tada
prvaka HNK–a, kao tragičnog graditelja piramide. No ubrzo je ta moja predstava bila dojavljena
gradskom komitetu, koji je nadzirao, a i upravljao kazalištima, i cenzori su
odmah presudili da je to podmukla podvala jer se tu očito s faraonom nišani na
Tita, sa svećenstvom na Partiju, a gradnjom piramide na socijalističku
izgradnju, uz mnogo drugih strelica. I probe su odmah obustavljene, a dr. Branko
Gavella mi uzrujano predbacivao što sam mu podvalio bombu. Njega je također
pogodilo što mu je uz partijske ilikvizitore zamjerio i veliki Miroslav Krleža, koji me je prigodom moje
ostavke u Jugoslavenskoj akademiji, nakon spora s njezinim predsjednikom Andrijom Štamparom, šefom jugomasona, „diskvalificirao“ za bilo
kakvu suradnju s članovima Akademije. A i dr. Brako Gavella bio je u repu onih
koji su čekali prijem u privilegiranu arkadiju. Kad sam slavnom redatelju pripomenuo
Schillerov naputak da je kazalište također i škola morala, on se tako uvrijedio
da je poslije govorio o mojim dramama sve suprotno od prvobitnog suda. Eto, to
je samo jedna od ilustracija kako je
Partija jahala na vrancima umjetničkih derbija. Teško je u tim godinama bilo naći
kojeg prommentnog pisca« koji ne bi bio bar član Gradskog komiteta, a neki su
ulazili i u CK. Partija nije bila samo tunel do vojnih i državnih položaja,
nego je držala i sve rampe do medija kulture.
Boljševička represija
|