Izložba slika  Vlahe Bukovca u Klovićevim dvorima  

2.- 28. veljače 2010.

Autori koncepta: Biserka Rauter Plančić, Benno Tempel, Igor Zidić

Opet u zadnji čas. Beznandno nepoprpravljivi. Lijepo, sunčano subotnje prijepodne, dugi redovi pred ulazom, prepun hol posjetitelja. Strpljivo čekanje u redu, nervozi ni traga, na licima osmjesi, atmosfera fina, pozitivna. Tko kaže da naš narod ne drže do kulture, do umjetnosti. Samo ništa bez animiranja društva, bez odgovarajuće prezentacije, bez medijske pripreme, za što je potrebno ulaganje, novac...

A toga nema bez svijesti o važnosti kulture koja na poseban način, dubinski, mijenja ponašanje pojedinaca i skupina, i tako  pozitivnu utječe na funkcioniranje svih dijelova društvene  zajednice.

I bila je to doista „ svečanost susreta s Bukovčevim djelima i jedna od nikad iscrpivih prilika uživanja u majstorstvu Bukovčeva kista, u rafinmanu njegova eklekticizma...“ kako to opisuje, valjda,  najbolji poznavatelj Bukovčeva opusa Igor Zidić.

„…Sve je, u njegovu životu i djelu, uvelike determinirano statusom i statusnim argumentima.... Ali, ako su neke slike i atelijeri nosili pečat minuloga vremena, drugi su ga detalji pokazivali kao čovjeka novoga doba: bio je to i kao ležeran slikarski erotoman, kao pasionirani biciklist, kao ekološki osviješten građanin, kao zaštitnik mladih i ljubitelj životinja, kao umjetnik koji uvažava znanost, kao svjetski putnik, kao hedonist, kao umjetnik kojemu njegova umjetnost nije bila dostatna (premda mu je bila važnija od svega drugog), pa je svirao nekoliko instrumenata i bio poliglot i globalni nomad prije globalizacije i Bonita Olive; on je anticipirao mnoge pretpostavke Postmoderne i bio to što je bio: vrhunski eklektik, imajući temelj u Hrvatskoj i Francuskoj, Engleskoj, Americi i Češkoj, rastući iz samog srca akademizma (Cabanel), živeći i radeći u Parizu impresionista i simbolista, „izviđajući“ i slikajući po Engleskoj, trgujući u Sjedinjenim državama, podučavajući i slikajući u Zagrebu i Pragu. No, imao je i sebe: svoje, u svim tim mijenama očvrsnulo biće, koje nije mogao zatomiti i koje je, prije ili poslije, moralo doći do izražaja: to je njegova „čvrsta jezgra“, onaj dio njega samoga, koji ništa nije moglo pokolebati i koji sve oko sebe provjerava, ispituje i klasificira....“ (Igor Zidić: Vlaho Bukovac – Hrvatski kozmopolit, tekst u katalogu izložbe)

Detalji iz životopisa (iz iste knjige Igora Zidića):

Rođen u Cavtatu 1855. gdje pohađa pučku školu. Podkraj školovanja pođe sa stricem u Sjevernu Ameriku, nakon čije smrti završava u dječačkom popravilištu. Tu  izdrži teške kušnje, oslobodi se i vrati u New York i ostane ondje do početka 1871. ( ima 16 god.).

Tada se vraća kući i za dvije godine iskusi „kruh sa sedam kora“ mornarskog život, ploveći od Mramornog i Crnog mora do Atlantika. Nakon teže ozljede na brodu i nakon oporavka od nje, godine 1873. (18 g.) s bratom Jozom kreće trbuhom za kruhom u Južnu Ameriku. Iskrcaju se u Perr, gdje dobije posao pismoslikara.

Ubrzo, već sljedeće godine odlazi u Sjevernu Ameriku, u San Francisko, gdje radi različite poslova i otkriva sklonost i smisao za slikarstvo. Tu sreće Nizozemca Johna Barringtona i  doseljenog praškog židova Isaaca Lustiga i druge,  koji u mladića prepoznaju raskošni talent ne i preporodiše ga moralno i materijalno. Odlučuje se na povratak u Europu. Na putu  doživljava veliku željezničku nesreću, kao i brodski požar, ali sretno iznese živu glavu i vrati  se kući u Cavtat.

1877. g. uz pomoć dubrovačkog vlastelina Meda Pucića i biskupa Strosmayera uspijeva upisati se na Akademiju u Parizu u klasi Alexandra Cabanela. Već sljedeće godine, 1878. njegovu sliku Crnogorka na obrani, kao studentu I. godine!- prihvati žiri Salona, najveće svjetske smotre oficijelne umjetnosti na svijetu, s čime započinje nezaustavljiv uspon prema vrhovima slikarstva svoga vremena...

Nastavit će se....