Slavonijo zemljo plemenita

  A.Bukovac

Oj Baranjo lipa i bogata

Žitna polja redovi dukata...

...Mi smo odmah zaposjeli veliki teški stol od najbolje slavonske hrastovine  rezerviran za nas i pogledavali  prema  sredini prostorije gdje se na velikoj crvenoj  peći od cigle pripremao naš ručak, odakle se širio vrlo primamljiv miris. Nakon čokanja  prave domaće lozovače sa smokvama i kostelima, zaboravili smo na umor i  postali razgovorljiviji, nakon odličnog ručka ispod  peke i najboljeg  baranjskog vina  potekla je pjesma, a  kad su se pojavili tamburaši svi smo bili na nogama...

Osijek

U Osijeku smo u rano predvečerje. Unatoč možda višim neboderima ipak se nekako najbolje ističe crveni toranj katedrale. Skoro do šireg središta grada  vode nizovi ušorenih kuća  s obje strane ulice, bez neke veće razlike od šorova koje smo gledali uz put kroz slavonska naselja. Središte, e to  je već nešto drugo: arhitektura jednaka onoj u Zagrebu iz doba Monarhije, samo, nekako više po mjeri čovjeka, manjih volumena i s više parkova i zelenila.

Opet slušamo profesora o dugoj povijesti grada, posebno o tome kako je  1991., nakon posljednje provale barbara s istoka,  bio pretvoren u pravu utvrdu i kako se unatoč egzodusu velikog dijela građana, neviđenom hrabrošću onih koji su ostali, uz velike žrtve i stradanja, uspješno obranio. Ubrzo smo u našem hotelu Mursa uz Željeznički kolodvor; kratki odmor i nakon toga šetnja uz Dravu, uz Tvrđu i kroz središnji dio grada. Pokušao sam uhvatiti  Sonyevim objektivnom dijelić tog sklada . Provjerite u Galeriji.

Gotovo 8000 godina ljudskog prisustva na blagoj uzvisini uz desnu obalu Drave, dvadesetak kilometara od njezina ušća u Dunav, svjedoči o iznimnom značaju toga mjesta, te na njemu nije bez razloga smješten danas najsu­vremenije opremljen arheoški muzej u Hrvatskoj.

Da je baš tu, oduvijek, raskršće glavnih puteva između juga i sjevera te, tokovima rijeka, između zapada i istoka Evrope pa i Azije, svjedoče već i nalazi iz neolitika, zatim predmeti iz doba Mira i Kelta koji su u ove krajeve donijeli vještine metalurgije, proizvodnje stakla i lončarskog kola, te ostaci rimske kolonije i biskupije - Murse i prvog kamenog mosta preko Drave.

Kasnije, u 7. st., naselje Hrvata i Avara, imena koje nosi i danas, pa utvrđeni srednjevjekovni grad dokumentiran u ispravi kralja Emerika 1196.g., a zatim i sjedište turskog sandžaka te ishodište 8 km dugog Sulejmanova mosta, smatranog osmim svjetskim čudom.

Rascijepljen na tri, uzajamno nezavisna, barokna grada u 17. st, tvrđavu, te gornji i donji, pa nakon stoljeća ponovno sjedinjen u jedan. Grad prve tiskare i prvog tramvaja u ovom dijelu Europe, grad Josipa Jurja Strossmayera, nobelovaca Ružičke i Preloga, kardinala Šepera, grad parkova, grad secesije i moderne. Grad povijesti industrije s tradicijom čak 85 tvornica s jedne i središte poljoprivrednog kraja s druge strane, sveučilišni centar i srce Slavonije, grad Osijek.

Baranja

Oj Baranjo lipa i bogata

Žitna polja redovi dukata...

Jedva sam čekao da vidim Baranju. I vidio sam zapravo, ono što sam već otprije znao: lijepo obrađena  beskrajna polja, šumarci, vinogradi, voćnjaci kanali, jednako lijepa slika kao i ona dan ranije, samo, čini se još dojmljivija, još moćnija.  I tako, sve od Osijeka do mađarske granice. Nije čudo što su nam za tim komadom Hrvatske tako često posezali. Nadam se da ćemo je uspjeti sačuvati.

Kopački rit

...Kopački rit sa svojim prirodnim ljepotama i ekološkim vrijednostima predstavlja jedno od najznačajnijih odredišta kontinentalne Hrvatske. Deseci tisuća ptica, jezera i kanali prepuni riba, stada jelena, divljih svinja, milijuni žaba, procvjetale ritske livade samo su dio bogatstva koje je moguće vidjeti i doživjeti u Kopačkom ritu....

Tijekom vožnje  kanalom otkrivali su nam se sve ljepši i ljepši pejsaži; članovi lovačkog društvo  iz Dugog sela koje me je svojim uniformama potsjećalo na Štajerceo pjevušili su i izvodili šale dok je  mlada simpatična studentica ozbiljno odrađivala svoj sat iz biologije, otkrivajući nam niz detalja o flori i fauni Kopačkog rita. Nažalost, ovoga puta, životinje su nam otkazale gostoprimstvo i potpuno su nas ignorirale. Od svih vidjeli smo samo  par pataka ili gusaka i ništa više. Drugi put.

Aljmaš

Dolazak naše male skupine  pred novu modernističku aljmašku crkvu, koja je mene svojim izgledom potsjetila na stiliziranog labuda, pozdravilo je veselo crkveno zvono. Župnik o. Ante Markić objasnio je da se tako pozdravljaju svi hodočasnici. Nakon mise ukrakto nam je ispričao najvažnije detalje iz uzbudljive, duge i teške povijesti župe, posebno novije.

Malo mjesto na krajnjem istoku Hrvatske, odmah uz Dunav, za koje se nalaze dokazi  prisutnosti Hrvata još od prve polovine XIV stoljeća.  Nikada nije bilo lako, ali ...posebno su bili teški dani kada je cjelokupni hrvatski puk sa svojim svećenikom, nakon što su 1. kolovoza 1991., JNA i srpske paravojne jedinice opkolile Aljmaš, Erdut i Dealj i počeli ih razarati teškim oružjem, morao ići u progonstvo. Jedini izlaz bio je Dunav i Drava.  Svijet su obišle  televizijske slike zaplakanih, nemoćnih i bolesnih ljudi svih dobi, koji pred smrtnom opasnošću, zajedno sa župnikom Antom Markićem, u pratnji branitelja, jedni u improviziranim nosilima, drugi s plastičnim vrećicama u rukama, ulaze u lađe – teglenice i hitaju Osijek. Aljmaško svetište i župni dom odmah su opljačkani, a uskoro i razrušeni...(RKŽU Pohođenja Marijina Aljmaš).

Progonstvo je potrajalo sedam dugih godina. Crkva je obnovljena uz pomoć cijele društvene zajednice. U subotu, 1. kolovoza 1998. godine, na osobit i do tada neviđeno svečani način, vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa „prognanica“ postala je Gospom „povratnicom“. Nadnevak povratka nije izabran slučajno. Bilo je to točno u dan sedma godišnjica progonstva žitelja Aljmaša, Dalja i Erduta.

Ručak u Baranji

Ručak  u selu Karanac pokraj Kneževih vinograda. Gostionica izvana ni po čemu drugačija od ostalih kuća u šoru, ali kad uđete u dvorište ipak je drugačije; uz sve detalje tipične za seosko gospodarstvo tu je  niz manjih pomoćnih kućica i nadstrešnica, s  pokojom voćkom i dosta cvijeća – velika i  lijepo u seoskom stilu uređena  restauracija  u kojoj  smo zatekli veselo i raspjevano društvo.

Mi smo odmah zaposjeli veliki teški stol od najbolje slavonske hrastovine  rezerviran za nas i pogledavali  prema  sredini prostorije gdje se na velikoj crvenoj  peći od slavonske cigle, ili nekom posebnom ognjištu pripremao naš ručak, odakle se širio vrlo primamljiv miris. Nakon čokanja  prave domaće lozovače sa smokvama i kostelima, zaboravili smo na umor i  postali razgovorljiviji, nakon odličnog ručka ispod  peke i najboljeg  baranjskog vina  potekla je pjesma, a  kad su se pojavili tamburaši svi smo bili na nogama.

Bilo je lijepo. Pri odlasku doznajemo da je gazda s bunjevačkim šeširom na glavi i šeretskim osmjehom na licu, druga generacija doseljenika iz Hecegovine. Zapamtit ćemo ovaj lijepi dan – prokomentirao je profesor. Lijepa naša Baranja.

Maturalna zabava

Uvečer, nakon što smo cijeli dan gledali i divili se raskoši Baranje, njenoj ravnici, šumama i močvarama, pokušavali dokučiti širinu i dubinu moćnog Dunava, koji je i hrvatski, što ono nedavno zaboraviše naši prijatelji Austrijanci; nakon što nas je profesor dobro  potresao podsjećanjem na stradanja našeg naroda tijekom surove barbarske agresije na njihova sela i domove, evo nas ponovo u našoj bazi – hotelu Mursi.

Večera zajedno s maturantima. Mi na jednoj, oni na drugoj strani. Pravi poklon, mada neplaniran. Da je trebalo  mi bismo i platili.  Kakva prigoda za vlastite reminiscencije. Toalete, gola ramena, teškoće s visokim petama, pametni govori, s dosta mladenačkog idealizma i entuzijazma, zahvaljivanje profesorima, obećanja da nikada neće zaboraviti svoju školu, prijatelje, simpatije....Što li će  ostati od toga za koju godinu? 

Nakon govora- glazba: najprije  valcer, a onda odmah: decibeli, turbo folk,  i „...bolje živim nego ministar...“. Otišli smo na počinak.

Vukovar – hrvatski Alamo

Vukovar, Vukovar, dok protječu vode dunavske,

Vukovar, Vukovar, stoji na braniku naše Hrvatske

Glavni cilj našeg putovanja, ili bolje reći hodočašća. Idemo se pokloniti  tom Gradu i u duhu zagrliti njegove ljude koji su toliko zadužili  Hrvatsku, pokazali  „..herojstvo kakvo možda ne poznaje europska ratna povijest, herojstvo u kojem dvije ili tri tisuće samoniklih vojnika i deset tisuća civila stotinu dana odolijevaju napadima tisuću tenkova, topova, haubica, raketnih bacača, stotina zrakoplova i stotine tisuća pješaka“  (S. Letica 1991.) i podnijeli teško zamislivu žrtvu i stradanje; idemo  pomoliti se i zapaliti svijeću pred velikim križem na Spomen groblju i na mjestu masovne egzekucije dvjesto ranjenih i nemoćnih.  „ Jer ono što se dogodilo u Vukovaru premašuje, svojom moralnom vrijednošću, važnost sigetskog mita (za Hrvate), ili kosovskog mita (za Srbe), ili Alama (za Amerikance....“ (S.L.)

Profesor opet niže podatke o vukovarskoj epopeji.  Grad je bio opkoljen i napadnut od strane najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske  s oko 600 tenkova i oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vojni analitičari  su pretpostavljali kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, međutim, održao se   tri mjeseca a jugo-četničke snage su pretrpjele  neviđene gubitke.

Branitelji su uništili  ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više. Nakon devedeset dana nadljudskog otpora Vukovar je 18. studenoga 1991. okupiran.

Više od 90 posto zgrada  porušeno  je do temelja. Devedeset dana  cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, 56 dana nisu imali struje; samo uz veliku opasnost i rizik za život dolazilo se do vode i hrane, veze sa svijetom bile su prekinute.

Nakon okupacije počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci - major Šljivančanin i Miroslav Radić - odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Vozimo se polako Trpinjskom cestom  na kojoj su zauvijek zaustavljene mnoge  velike i ružne gusjenice srpskog oklopa, i koja je bila  posljednje što je vidio mnogi njihov vojnik, za kojim je zakukala mnoga majka Jugovića. Ali, tko im je kriv što su išli na  tuđe, na  Hrvatsko i što su ih s cvijetnim buketima ispraćale, nadajući se sigurnoj  i lakoj pobjedi, slavi, a valjda i plijenu.

Mjesto sjećanja,Vukovarska bolnica, 1991.

Najprije dvoumljenje hoću li se javiti prijateljima koji rade ovdje. Nešto su nam oslabile veze u posljednje vrijeme, ne mogu se domisliti razlozima. Odustajem. Ipak šaljem SMS pozdrav, koji ostaje neuzvraćen. Ali što se može, život teče dalje.

Krećemo se podrumom Bolnice, koji je u vrijeme okupacije bio mjesto spasa za mnoge; mlada, simpatična žena  s prezimenom Soldo, koje ju odmah legitimira, s ponosom, ali i nekom sjetom, priča ne samo dobro naučenu, nego i  proživljenu lekciju.

...Unatoč jasno vidljivim oznakama Crvenog križa na krovu i dvorištu, na vukovarsku je bolnicu  tijekom opsade  prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno; kadkad  i više od 700  granata....Na temelju dostupnih podataka, može se reći da je tijekom  opsade Vukovara u Medicinski centar Vukovar primljeno i obrađeno oko 2500 pacijenata. Pri tome je  izvršeno oko 1000 većih operacijskih zahvata. Najmlađi ranjenik je imao 6 mjeseci, a najstariji 88 godina. Tijekom opsade u bolnici se rodilo 16-ero djece, od kojih jedno nedonošče teško samo 700 grama, umrlo trećega dana nakon rođenja. Svi ranjenici su jednako zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i ozloglašeni pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Nakon što su okupirale Vukovar i ušle u bolnicu, snage JNA i paravojnih postrojbi su 20. studenoga 1991. iz bolnice izvele oko 400 ranjenika, djelatnika, te članova njihovih obitelji i drugih civila. Najmanje 267 osoba izvedenih iz bolnice ubijeno je ili se vode kao nestale. Samo na Ovčari je ubijeno 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika bolnice. (Ante Nazor, MS Vukovarska bolnica 1991...)

Nakon obilaska  Bolnice vozimo se prema  Memorijalnom groblju, gdje su  posljednje počivalište našli iz  različitih masovnih stratišta ekshumirani zemni ostaci  poginulih branitelja i civila. Dostojno i lijepo. Mladić, vrlo uljudan i dobro obaviješten, priča nam do u detalje o stradanjima  tijekom devedeset dana opsade i razaranja Vukovara, o broju poginulih, sahranjenih, odvedenih i nestalih. 

Ova najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata nalazi se na istočnom prilazu Vukovaru. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je ovo mjesto vidjeti na slici ili televiziji, a nešto sasvim drugo biti ovdje fizički nazočan. Tada riječi ostaju u zraku i samo želite sliku koja se pruža pred vama upiti u sebe i nikad je ne zaboraviti, ponijeti sa sobom u svoj grad sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Ovdje su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara i svih krajeva Hrvatske. Ovdje postajemo bespomoćni. Priča o tehničkim karakteristikama, veličini spomenika čini se besmislena i jedino što možemo je pokloniti im se i zahvaliti. Kažu da je ovo jedno od najljepših groblja. Oni takvo i zaslužuju. Bilo bi bolje da nikad nije ni moralo nastati. http://www.turizamvukovar.hr/index.php?lang=hr&article_id=101

Obilazimo groblje, molimo se, s pijetetom ponešto fotografiramo. U prvom planu dva heroja- Blago Zadro i Nikola Babić. Prvi poginuo tijekom akcije u obrani grada, a drugome, koji je od šale uništavao po desetak neprijateljskih  tenkova u jednom danu, nakon rata, tko zna zbog kakvih rana, možda za to što je drugčijom zamišljao slobodnu  Hrvatsku, izmučeno srce više nije moglo dalje. Čitamo prezimena -  gotovo svako drugu upućuje na južno porijeklo. Eto razloga za sotonizaciju od strane svih onih kojima slobodna Hrvatska nikad nije bila san ni ideal, od strane „čuvara Jugoslavije“.  

Ovčara

Sljedeća postaja – Ovčara. Mjesto egzekucije dvjesto ranjenika odvezenih iz bolnice, među kojima je bio i heroj Siniša Glavašević, duša i glas Vukovara u najtežim trenucima. Blaga uzvisina, na kojoj se odmah uz cestu zeleni  malo četvrtasto polje, otprilike 7 x  5  kvadratnih metara, zasađeno čempresima, još uvijek niskim, njih 200, u spomen  200 ranjenika,  tu dovedenih, ubijenih i zatrpanih. Samo zahvaljujući pukom slučaju i sreći da je jedan zarobljenik uspio uteći iz kamiona i skrenuti pozornost na to mjesto, to strašno masovno stratište je otkriveno. U protivnom, možda  ne bi nikada. Jer, slučajno, u toj nepreglednoj ravnici, pronaći  jedno takvo malo mjesto bez ikakve informacije, u pravom smislu je isto kao pronaći iglu u plastu sijena.

Tromblon

Na blagoj uzvisini široke ravnice, tik uz put, ispred polja čempresa, a iza mramorne ploče na kojoj  piše da je tu 20. studenoga 1991. surovo likvidirano 200 ranjenika doveženih iz vukovarske bolnice, dočeka nas  čovjek  mlađe dobi, ne stariji  od četrdeset godina, vitka stasa, mršav, mišićav, kratko ošišan, s krunicom oko vrata,  u ratničkoj uniformi i tenisicama na nogama.

Odmah sam ga prepoznao -  jedan od vukovarskoh heroja, Petar Janjić, ratničkog imena  Trmblon, vukovarska legenda. Sam nadimak govori o njegovoj specijalnosti tijekom rata. On ne samo da je  uspio uništiti preko dvadesetak neprijateljskih tenkova, izvući se  bezbroj puta iz nemogućih situacija, preživjeti smrtonosno srpsko zarobljeništvo i višestruko ranjavanje, nego  i napisati odličnu knjigu „Žedni krvi gladni izdaje“ u kojoj opisuje kako su on i njegovi suborci branili svoj grad i kroz kakve su patnje i stradanja prošli. (link)

Kao da se upravo  vratio iz ratne akcije s Trpinjske ceste,  ili Hercegovačke ulice, ili Borova naselja, ili bilo kojega drugog dijela Vukovara kamo je  sa svojim udarnim vodom jurio kad je bilo najteže i gdje je izgubio najbolje prijatelje; onako mršav, gotovo beztjelesan, grozničava pogleda, poput   duha koji bdije bez prestanka  iznad ovih čempresa i ove ravnice,  iznad  sjena pobijenih suboraca, koje jedino on vidi; kazuje nam što je bilo, što se događalo; o patnjama i neizrecivim stradanjima za vrijeme  devedest dana opsade. „Da se zna. Da se  ne zaboravi.“

Ogorčen je  na odnos vlasti prema braniteljima. „Ovo mjesto zaslužuje više pijeteta. Onaj je spomenik predaleko (od čempresa), kome je postavljen, mogli  su ga staviti i u kukuruze. Ovdje je moj najbolji prijatelj. Ovdje je i moja krv“. Netko ga pokušava malo umiriti: „Bit će bolje,  dobro je“. „Nije dobro“ uzvraća žestoko i nema više razgovora.

Pitam se je li moglo biti drugačije ovo s braniteljima. Toliko udruga, toliko podjela, toliko nezadovljstva i toliko frustracija. Toliko negativne  energije koja svako malo eksplodira. Kao destrukcija ili kao autodestrukcija. Ja mislim da je moglo biti drukčije. I bolje.

Nitko od branitelja, onih pravih,  nije išao u rat  radi privilegija. Niti rente, niti priznanja ni nagrada. Oni su išli braniti svoju domovinu, svoju Hrvatsku; željeli ju, sanjali, mislili, nadali  joj se, očekivali  ju  kao zemlju pravde, demokracije, zemlju jednakih šansi za sve; zemlju u kojoj će se cijenti poštenje,  rad,  čestitost, pa i njihov doprinos domovini.

A što je od toga ostvareno?  Oni najbolje znaju. Ali, ništa nije izgubljeno, sve se može ispraviti, treba sačuvati vjeru i nadu. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bi i u miru.  I teža vremena  je ovaj naš narod preživio. Kakva bila bila, Hrvatska je sada  činjenica na karti svijeta.

Majka heroja - baka Mila Zadro

Potreseni svime viđenim u  Bolnici, nastavili smo obilazak  povijesnih mjesta ne izlazeći iz autobusa. Profesor do udetalje opisuje gdje su bile najjače brorbe, gdje su bile utvrđene točke, gdje je poginuo Blago Zadru, gdje je uništeno najviše tenkova, koje je mjesto prvo palo, koje posljednje, koji su bili pravci proboja prema slobodnoj teritoriji.

Najednom stajemo pred brojem 65. Otvara se prozor i pojavi se nasmiješeno lice starice. Trenutak kasnije već je na terasi ispred ulaza u kuću. Smiješak ne silazi s lica. Pozdravit će ju samo profesor, njen nećak; mi nećemo ni izlaziti iz autobusa, da je ne bi opterećivali. Jer, nije  njoj lako s njenih devedeset godina i dvije štake, bez kojih ne može.

Ali, nakon pozdrava s nećakom, ona se okreće  prema nama i s širokim, toplim osmjehom na licu  poziva da dođemo svi. Nema nam druge. Pozdravljamo se, rukujemo, razgovaramo. Na stolu obavezno piće dobrodošlice, zna se koje – ono sa smokvama i košćunom. „Pa vi bi prošli isprid kuće a da ne svraite baki !?“ kori nas blagim glasom.

Pokušavam u tom neizrecivo toplom biću, na njenom licu, u njenoj pojavi, otkriti  što je to ona mogla dati svome djetetu da se u njemu rodi neustrašivi heroj koji ne ustuknu pred  hordama barbara, ni pred njihovim oklopom i cijevima, ni pred samom smrti. Sjetih se i svoje majke koja je je bila istih godina kao i baka Mila kada je zauvijek otišla bez povratka, tamo gdje nema  ni bola ni patnje ni straha. I istog pogleda i osmjeha. Ona je , čini mi se bila malo „škrtija“ prema meni.

Ilok

Vozeći se prema Iloku  kroz prelijepe pejzaže  sada malo brežuljkaste ravnice pod rascvjetalim voćnjacima, nepreglednim vinogradima i i zelenim površinama zasijanim žitaricama, prolazimo kroz Lovas i Šarengrad. Opet potsjećanje na nedavno minulo vrijeme progona i stradanja.

U Lovasu pedesetak  ljudi  ni krivih ni dužnih, natjerano je  da idu kroz minska polja. Tko nije htio, dobio je metak u zatiljak. Samo za to što su bili Hrvati. Mnogi su poginuli, drugi obogaljeni, a oni koji su preživjeli još uvijek nose teške traume.

I evo nas u Iloku, gradiću duge i bogate povijesti,  najistočnijem dijelu  Hrvatske, na  desnoj obali Dunava i obroncima Fruške gore. Sudbina ovdašnjeg puka u posljednjem ratu je bila nešto drugačija, malo lakša – prihvatili su neizbježno progonstvo, prošli bez žrtava i nakon rata vratili se nazad, i sada opet uzgajaju najbolje grožđe i proizvode najbolja vina, među njima i ono kraljevsko  – iločki traminac. Tajnoviti su putevi Gospodnji.

Ilok je poznat po franjevačkom samostanu  u kojemu je godine 1456. sahranjen  glasoviti talijanski franjevac  sv. Ivan Kapistran, a i kao stoljetno središte proizvodnje najboljeg srijemskog vina, koje su još renesansni pisci smatrali „najhvaljenijim vinom na čitavom sjeveru“.

Najznačajniji gospodar Iloka bio je Nikola Iločki, erdeljski vojvoda, jedan od najmoćnijih ugarskih velikaša svog doba. Bio je ban Slavonije, Hrvatske i Mačve, kovao je vlastiti novae, a umro je 1477. godine s naslovom kralja Bosne.  Goleme obiteljske posjede naslijedio je sin Lovro, bosanski herceg i mačvanski ban, koji je kao jedan od najmoćnijih feudalaca svoga vremena ugrožavao i samoga kralja.

Dominantan položaj grada na brijegu uz Dunav omogućio je postupan i siguran razvoj Iloka.Vinogradi na plodnim ocjeditim lesnim zaravnima i padinama niskih uzvišenja iznad desne obale Dunava protežu se od renesansne utvrde Erdut (koju su u svojim putnim dnevnicima opisivali nekadašnji europski diplomati i poslanici, ploveći niz Dunav prema „Visokoj Porti“, dvoru osmanskih sul­tana) do znamenitih iločkih vinskih podruma, iz kojih su neka vina u XIX. stoljeću bila ovjenčana priznanjima na svjetskim izložbama u Parizu, Trstu, Beču i Budimpešti.

 Iločki je gornji grad jedno od najljepših rnjesta s kojih se, uz čuveni iločki  traminac, danas može širokim pogledom promatrati spokojni tok moćnog Dunava i pri­torn oživljavati prizore iz burne prošlosti s njegovih obala.(HTZ)

Impresionirani smo čuvenim iločkim vinskim podrumima u obliku dugih tunela duboko u utrobi zemlje s dugim  nizovima ogromnih hrastovih bačava  s obje strane. Kažu da samo u jednu stane 20 do 30 tisuća litara, a čini se da ih ima na stotine.  Tu je temperatura uvijek ista, idealna za čuvanje vina, neovisno o tome kako je vani, žega ili zima. Obično u podzemnim prostorima osjetim nelagodu, ali ovdje mi je nekako ugodno; ne bi mi bilo mrsko ovdje biti podrumar,

Nakon izlaska iz tog zanimljivog vinskog  podzemnog svijeta  evo nas u srednjovjekovnoj dvorani s dugim, masivnim   hrastovim stolovima  i isto takvim moćnim stolicama, i zamišljamo kako je sve to moglo izgledati u vrijeme velikog  kralja Nikole Iločkog  i njegove vlastele kad su slavili svoje rođendane i  imendane,  blagdane i  vjenčanja, svoje  pobjede i druge važne događaje,  i sladimo se čašom kraljevskog iločkog traminca. Posebno je oduševljena  naša voditeljica Milada. Mali šoping, poneka boca najboljeg lijeka za dušu i srce u torbi,  i evo nas u busu za Zagreb, u sigurnim  rukama našega vozača Darka.

Pod snažnim dojmovima svega što smo vidjeli i čuli tijekom obilaska ove naše predivne zemlje, uz pomiješane osjećaje  radosti zbog povratka svojim domovima i sjete što ostavljamo ove krajeve i ovaj naš dobri, vrijedni i napaćeni svijet,  koji mi se sada čini malo usamljenim i ostavljenim, razmišljam  kako se, unatoč tome što smo mali, nedovoljno  međusebno poznaju  i malo susreću naš sjever i jug, naš istok i zapad.  I moćni Dunav mi se učinio nekako sjetnim.