S godišnjeg odmora |
Administrator | |
S godišnjeg odmora
Nisam baš poslušao savjete
mudrog patera Ivančića kako provoditi odmor. On kaže:kad radiš – radi, kad si na odmoru odmaraj se, nemoj miješati
jedno s drugim. Odmor je potreban i za dušu i za tijelo; da se malo središ, da
se sastaneš sam sa sobom, naravno i s onima do kojih ti je stalo. Kako bi
nastavio dalje smjerom kojeg si provjerio.
Pokušavam nešto u tom smislu, ali
mi baš ne ide; moje se misli i dalje vrte uglavnom u istim zatvorenim
krugovima, a ista pitanja ostaju bez pravih odgovorima. Prvo, zašto ovo uopće
pišem, i koga bi to uopće moglo zanimati? Čemu trošiti vrijeme i energiju? Zar
nije pametnije ono „Pusti mozak na pašu i prepusti se stihiji“. Jelu, piću,
moru, suncu, leškarenju, opuštanju, spavanju, zaboravu...? Mojima iz okoline to
savim dobro paše, dok meni, ne znam zašto, nekako ne ide, nemam mira, i evo me
opet s prijenosnim računalom. Je li to možda zbog pretjerane navezanosti na svakodnevne obveze tijekom
godine? Izgleda da i za odmaranje treba
vježba i navika.
I, čemu sve ovo? To
premišljanje, pokušaji traženja odgovora na pitanja na koja nema odgovora, ili
ih ima koliko nas ima. O stvarnosti koja nas okružuje, o društvenim prilikama
koje nas zbunjuju, straše i čine zabrinutim, o prijateljima za koje se pitamo
jesu li to ili nisu, o vrijednostima s kojima smu gurnuti u ovu „nebesku lađu“,
bez kojih bi nam, čini se, bilo puno lakše funkcionirati, o smislu života i o
tome ima li ga smisla tražiti ili ne....itd., itd. Je li to postalo potreba,
podijeliti sve to s vama, koji u istom
vremenu i u istom prostoru, možda samo s
druge strane zida, živite istim životom i s istim pitanjima, brigama i
problemima? I jeli to način da ovaj naš svijet u kojem postajemo sve otuđeniji
i ravnodušniji jedni prema drugima, ali jedini svijet kojega imamo, i vrijeme
koje nam je dano, učinimo barem malo boljim i ljepšim?
I ovoga sam se ljeta uz pat. Ivančića i Bonaventuru Dudu „družio“ malo s velikim
Augustinom i čini mi se da ne bi bilo pošteno to zadržati samo za sebe. Meni je
bilo „kao melem na ranu“a možda bi se i
vama dopalo, što možete provjeriti u najnovijim prilozima na Stranicama.
Društvo mi je također pravila
Kamena knjiga Ante Matića, koji je obilazio opustjele prostore Hercegovine i
Bosne, pa i šire, istražujući zapuštene
i zaboravljene nekropole, pokušavajući dešifrirati u tvrdim kamenim blokovima –
stećcima, uklesane figure i poruke koje
su još i danas nakon tolikih vjekova aktualne i koje nas poučavaju da je život
poput rijeke koja teče, da smo tu na ovom svijetu samo prolaznici, da se u biti
ništa ne mijenja.
Nadam se da će vam se dopasti zaviriti malo u legendarni svijet Rodijaka Ćipe književnika Petra Miloša, svijet koji je još jučer bio stvarnost, a danas, za mlađe naraštaje koji ga nisu upoznali, samo legenda poput onih o krunidbi prvog hrvatskog kralja Tomislava, o dolasku Hrvata na more, o hajducima Mijatu Tomiću, Andriji Šimiću i njihovim junaštvima, o vilama, vilenjacima...
I još nešto: nakon tri godine prisutnosti Mog svijeta u cyber prostoru, vrijeme je za malo preispitivanje: što je bilo dobro, što nije, što treba mijenjati, što popravljati, kako dalje.Nadam se da će se uskoro realizirati već davno najavljena mogućnost interaktivne komunikacije (Forum). U svakom slučaju, vaša podrška, vaše povratne informacije, iako ne osobite brojne, ali zato vrlo pozitivne, učvršćuju nas u odlučnom stajalištu: idemo dalje. Bili bismo vam zahvalni ako nam se javite sa svojim tekstovima, svojim prijedlozima tema i sadržaja i posebno prijedlozima dizajna.
Ur.
|