Idemo dalje...

Kako vrijeme brzo prolazi! Siječanj je već iza nas. Vrijeme je karnevala. A onda će Korizma. Pa Uskrs. Pa  očekivanje ljeta i godišnjih odmora....   Možemo li po prvom mjesecu  pretpostaviti kakvi će biti sljedeći?

A što smo vidjeli? Najprije  sastavljanje Vlade. Kompromisi... kompromisi... Principi...što je to? Pa onda smo vidjeli kako rastu cijene ... osnovnih životnih namirnica, energenata, prijevoza, komunalnih usluga ... svega.  Onda .... što je panika  zbog strmoglavog pada dionica. U svijetu, a i kod nas. U naših mladih dioničara.   Onda su Ameri   ubrizgali  spasonosnu infuziju od 150 miljardi dolara  u krvotok kapitalizma  i  svijet  je odahnuo. .

Prosjaci na svakom koraku. Pljačke gotovo svakodnevno. Zločini  u Trilju,  Šibeniku,  Zadru,   Puli, Zagrebu....  Sve grozniji  jedan od drugog. Samoubojstva branitelja,  koja se više ne daju ni  brojati... Mladić sam sebi zarinuo nož u prsa.  Skok dviju  tinejdžerica sa crkvenog tornja..... Zašto?  Zašto? U kakvom to mi svijetu živimo?

Na istoku Hrvatske, u Jagodnjaku, djeca uče lekcije  za koje smo se ponadali da im neće trebati.  Da je lakše mrziti nego voljeti, da je bolja isključivost nego tolerancija. Ne daju se mitovi, žilavi  su  „vekovni“ snovi ...

Na zapadu naši prijatelji i susjedi prekidaju diplomatske odnose   s  nama. Priječe  Hrvatskoj put u Europu. Zbog ZERP-a. Drznuli smo  se učiniti ono  na što imamo pravo i što , inače, čine sve slobodne zemlje.  Paziti na svoje more, svoje granice.

A Europa,  poput maćehe, okreće leđa  djetetu  koje  joj  pruža ruke.  Otvorila je sve kanale prema onome što joj od nas treba. Dobre su joj naše banke koje smo morali prodati još dok smo bili u smrtnoj opasnosti, dobra joj je naša obala, naši otoci, naši  vojnici koji trebaju ići  u krizna žarišta.  Naše ljude koji su obranili  domovinu drži u svojim zatvorima, a zločince , agresore,  pušta na slobodu da se   mogu smijati u lice  svojim žrtvama.  Stalno  novi i novi uvjeti , dok se ne odreknemo samih  sebe.

Odrekao bih se takve majke. Ne treba mi. Jer nije prvi put da  nas ostavlja na cjedilu. Pa makar  to značilo odricanje od svih blagodati. U uvjerenju da  možemo  i  sami preživjeti. Ako smo složni i pametni. Po uzoru na našu slavnu Dubrovačku republiku. Ali bojim se  da  danas nismo baš na njenom tragu.

Ipak ovo je  samo radi oduška. Politika se ne vodi  emocijama.  Nego razumom. A ovo vodstvo to ima.  Ima i iskustva. Nadajmo se da ima i srca. I hrabrosti  da ustraje  na zaštiti temeljnih vrijednosti –  mira, slobode, pravde,  sigurnosti  i  dostojanstva čovjeka.   Danas je ipak,  bolje nego jučer.  Hrvatska je  u Vijeću sigurnosti.  Generacije o tome nisu mogle niti sanjati. Kuća je tu.   Samo ju treba čuvati,  uređivati, dograđivati.. Po  volji  svojih stanara. Što više zadovoljnih i sretnih to bolje. Naša demokracija je mlada, a bili smo previše u ideološkim lancima. Moramo učiti. Nije  bez slabih strana, ali ne znamo za bolje rješenje.

Sindikati su malo zavrištali i cijene su se stidljivo počele vraćati dolje. Dionice  se  smiruju, barem ne padaju. Onaj ravnatelj, koji ne da djeci  da uče svoj jezik u svojoj državi   odstupio  je s  dužnosti. Predsjednici Turk i Mesić su se dogovorili da neće otpočinjati „vječno neprijateljstvo“ između dviju prijateljskih susjednih država.  

Idemo dalje!                                                                         vd. urednika  G.A.