BOZANIĆ |
Administrator | |
Iz uskrsne poruke zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića (u Gl. k.)
Uskrs je otkriveno lice istinske zbilje
Živeći u suvremenome hrvatskom društvu nije teško primijetiti da nedostaje te kršćanske „radosne ozbiljnosti“ kulture evanđelja, koja ne previđa potrebu za Bogom, pobjednikom nad smrću i koja ne dopušta da se život na raznim razinama vrti između djetinjastih nadanja i još djetinjastijih razočaranja. * * * * *
(...) Na Uskrs ne bismo smjeli prečuti Isusov zov: „Ne bojte se!“ Teško da postoji čovjek kojemu nije potrebna ta rečenica koju j je anđeo izgovorio ženama na Isusovu grobu. Nije mu važno hoće li strah obuzeti stražare, jer oni su trebali čuvati ljudsku mudrost i nakane. Ne treba se bojati onaj tko računa s Bogom, tko - usprkos grijehu - zna gdje je vrelo novoga života.
(...) »Što tražite živoga među mrtvima“ riječi su koje od uskrsnoga jutra s Isusova groba odjekuju u životu svakoga kršćanina i kršćanke. Zašto tražite na pogrešnome mjestu Onoga koji može nositi vaš život i njegov smisao? Svijet ne može pronaći nadu ako se zadržava u vrtlogu vlastite sebičnosti, gdje svatko -grčevito se držeći svojih ideja - zapravo brani uske interese, bilo gospodarske, bilo političke naravi. Takvim pristupom i dalje se traži i pokušava pronaći život tamo gdje on ne postoji i gdje boravi smrt.
(...) Ako se ljude u malodušju i očaju, prepune dvojba, pitanja i tjeskoba, pritiješnjene svakidašnjim poteškoćama preživljavanja, tješi uvjeravanjem da su za život dostatne političke strategije, veliki programi međunarodnih institucija, snaga novca i stvaranje zemaljskog ugleda, ili pak opijenost raznim zastranjivanjima u uživanju, čini se najveća moguta prijevara, koja ostavlja duboke brazde razočaranja i tamu duha. Njezini su plodovi očiti: od neozbiljnog poigravanja životnim vrijednostima, preko suptilnih uporaba sredstava nepravde, koja se toleriraju te tako oslabljuju ljudsku volju da se zauzima za đobro, do nasilnog ponašanja, koje nerijetko prolijeva krv na ulicama, uzrokuje plač u obiteljima, izostavlja odgojna pitanja u školama. A sve to na naj- neposredniji način pokazuje što znači življenje u okvirima do nijedoprlo svjetloUskrsnuća....
(...) U zbilji bez stvarnih oslonaca i bez životnog smisla, koji uspijeva izdržati i pred prijetnjom smrti, ne možemo govoriti o ozbiljnosti. Oznake djetinjastog pristupa vide se u naglim odstupanjima, protegnutima od prekomjernog oduševljenja do bezrazložne bezvoljnosti i ravnodušnosti; od euforije do apatije. To se očituje i u zakonodavstvu, osobito s obzirom na razloge donošenja i načine provođenja nekih zakona. U društvu koje izabire površnost kriteriji se mijenjaju iz dana u dan, a snage potrebne za izgradnju zbiljskih odnosa raspršuju se bez istinskoga učinka u besplodnosti raznolikih insceniranja zbilje. U ozračju pretjerivanja nestaje istina, a tamo gdje je istina poljuljana ili se čini nepotrebnom, put do nezadovoljstva je najkraći....
(...) Kristovo uskrsnuće ne dopušta odbacivanje životne zbilje, makar ona iz‑
U svojoj enciklici o kršćanskoj nadi papa Benedikt XV. pita:“Što je zapravo život? I što doista znači vječnost?“ I odgovara: „Postoje trenutci u kojima nam iznenada sine: da, to bio taj pravi život – mora da je takav. U usporedbi s tim, ono što u svakodnevici nazivamo životom zapravo nije život. (...) Možemo...na neki način osjetiti predokus vječnosti, koja nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća „ (Spe salvi 11.12.)
(...) Kad smo to doživjeli priznajući pred Bogom, u sakramentu po mirenja, svoje grijehe i neprihvaćanje vječnosti? Znamo da smo s Kristom uskrsnuli jer ljubimo bližnje, kako piše sveti apostol Ivan. No jesmo li stvarali ozračje žvotnosti; jesmo li pokušali koga „vratiti u život“ dobrotom, nesebičnošću, istinom o njemu, koju smo mu priopćtili s puno ljubavi?...
(...) Isusov križ objavljuje da se na svijetu obilježenom grijehom ne može izgraditi ništa vrijedno, ako se ne prianja uz istinu. Križ nas uči da se osudom izmišljenoga krivca ne oslobađa čovjek i čovječanstvo; da se odbijanjem sebedarja i žrtve umnaža i produljuje borba čovjeka protiv čovjeka. Isusova je smrt čin ljubavi izrastao iz poslušnosti Bogu. To je potvrda života koji se događa i u našim životima kada dopustimo da nas Bog pridigne nakon priznanja svoje krhkosti i ozbiljnog prihvaćanja evanđelja. Ako uočim u sebi tamu grijeha, zasigurno će me obradovati plamen uskrsne svijeće u tami vazmenog bdjenja.
U kršćanskoi vjeri ljudski se život dovršuje u ljubavi, a ljubav u proslavi. Usklik i hvalospjev Aleluja kruna je te proslave. Neka vazmeno svjetlo rasvjetljuje vaš život, vašu zbilju - sretan Uskrs! Vaš nadbiskup, |